Kraj jednog šaputanja
Negde pred sumrak, zima je, vani veje, drva polagano nestaju u zagrljaju sopstvenog plamena, sam sam, kućice su popunjene. Čuje se samo pucketanje kamina i povremeno tipkanje tastature. Pomislih, biće mirna noć. Nisam ni završio misao kad začuh lupanje na staklenim vratima od terase. Vidim tri nasmejane glave koje u horu pitaju, jel radite. O Bože, otkud ovi, opet misle da je restoran. Otvorim vrata i saopštavam da ovo nije restoran, ali pozivam momke da uđu. Ajde kad ste već tu po ovoj vejavici. Veseli neki momci, samo se smeju. Nađe se tu…Pogledajte ceo tekst →